Deklaracija HUBOL-a o specijalističkom usavršavanju liječnika
Prisiljeni smo ponovno navesti osnovne činjenice o specijalističkom usavršavanju liječnika i upozoriti na cijeli niz neistina i netočnih tvrdnji koje se pojavljuju u javnosti kada se govori o toj temi.
Parafrazirajući američku Deklaraciju o neovisnosti, smatramo ove istine o specijalizacijama očitim:
1. Specijalističko usavršavanje ili specijalizacija nije sjedenje u klupi i slušanje nastave. Specijalizanti tijekom pet godina specijalizacije rade puno redovno i prekovremeno radno vrijeme. Liječe pacijente. Uz redovno radno vrijeme, specijalizanti odrađuju iznimno velik broj od ukupno 3 milijuna prekovremenih liječničkih sati godišnje. 27 % liječnika koji trenutno rade u hrvatskim bolnicama su specijalizanti i na njihovim vikendima, noćima i prekovremenim satima danas počiva hrvatsko javno zdravstvo.
2. Specijalizanti na specijalizaciji ne dobivaju školarinu niti stipendiju. Oni rade tj. liječe pacijente i za to zarade plaću. Kao i svi ostali zaposlenici. Da ponovimo, dakle, specijalizacija nije niti stipendija niti školarina.
3. U Republici Hrvatskoj Ustav svim građanima garantira pravo na rad i pravo na zaradu od toga rada. Tako i liječnici, kao i svi drugi građani, imaju pravo na plaću za redovni (osmosatni) i prekovremeni (mnoštvo sati) rad koji odrade tijekom pet godina specijalističkog usavršavanja.
4. Fakultetsko školovanje u Hrvatskoj je besplatno za sve građane koji se redovno upišu. Stoga je i studij medicine, kao i svi ostali studiji, besplatan za redovne studente. To obrazovanje plaćaju porezni obveznici. Svaki fakultetski obrazovan stručnjak ima pravo u domovini živjeti i raditi gdje želi, bez da hrvatskom proračunu nadoknađuju trošak svojeg fakultetskog školovanja. Imaju također pravo i odseliti iz Hrvatske. Niti jedan inženjer informatike, kad odseljava u Irsku, ne plaća državi troškove fakultetskog školovanja. To isto pravo imaju i diplomirani doktori medicine tj. liječnici.
5. Nakon fakulteta liječnici se u bolnicama mogu zaposliti isključivo uz specijalističko usavršavanje. Liječnika opće medicine tj. bez specijalizacije u bolnicama nema. Ako želite da vas i dalje za srčane tegobe pregledavaju kardiolozi, za bol u želucu gastroenterolozi, ako želite da vam okulisti pregledaju oko, a pedijatri vaše dijete, liječnici nakon fakulteta moraju na specijalizaciju. Ako žele liječiti ljude, za liječnike ne postoji alternativa specijalizaciji. Specijalizacije su temelj suvremenog zdravstva.
6. Zarađene i odrađene plaće specijalizanata ne predstavljaju troškove specijalističkog usavršavanja već se radi o plaći za odrađeni rad. Ovo je svojom odlukom utvrdio i Ustavni sud. Specijalizanti uče iz knjiga u svoje slobodno vrijeme, ne tijekom radnog vremena kada rade s pacijentima. Neupitni troškovi specijalizacije su trošak poslijediplomskog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, troškovi glavnog mentora i komentora i trošak knjižice i dnevnika rada za specijalističko usavršavanje. Ponavljamo, zarađene i odrađene plaće specijalizanata nisu troškovi specijalizacije. Tko kaže? Kaže Ustavni sud. I Vrhovni sud, također.
7. U liječnike tijekom specijalizacije nije uloženo 120.000 eura, niti 100.000 eura, pa niti 50 ili 60 tisuća eura. Nije uložena čak niti vrijednost malog Renault Twinga tj. 15 tisuća eura. Ti iznosi ne postoje u stvarnom životu. Troškovi specijalističkog usavršavanja, a jasno je od čega se oni sastoje, se kreću trenutno oko 7 tisuća eura.
8. Liječnici prihvaćaju da, u slučaju prekida radnog odnosa ranije nego što propisuje ugovor, nadoknade troškove specijalizacije zdravstvenoj ustanovi. No, liječnici ne pristaju da vraćaju bruto plaće ili paušalno određene proračunske osnovice i tako pet godina besplatno rade. Dapače, da plate ustanovi zato što su pet godina radili jer su dobili neto plaću, a vraćati moraju bruto plaću. Niti jedan hrvatski građanin nema obvezu besplatnog rada. Besplatno su nekada radili robovi i kmetovi, ne današnji građani Republike Hrvatske. Stoga, niti liječnici ne pristaju besplatno raditi.
9. Hrvatskoj nedostaje oko 2000 liječnika, a Vlada i Ministarstvo zdravstva iz godine u godinu planiraju nerealno niske troškove zdravstvene zaštite koji ne odgovaraju stvarnim zdravstvenim potrebama naših građana. Posljedica ta dva faktora su liste čekanja i nedostupna zdravstvena usluga. Pored toga, da su naše bolnice kvalitetni i poželjni poslodavci, specijalisti bi se tukli za rad u njima.
Dostupnost zdravstvenog sustava ne može se graditi oduzimanjem ustavnih
prava liječnicima ili njihovim financijskim kažnjavanjem. Održivost zdravstvenog sustava može se graditi isključivo i samo stvaranjem kvalitetnog radnog okruženja u zdravstvenim ustanovama, zapošljavanjem dovoljnog broja liječnika, stimulacijom liječnika da ostanu u javnom zdravstvenom sustavu i modernizacijom zastarjelog sustava specijalističkog usavršavanja.
10. Niti jedna država Europske Unije nema robovlasničke ugovore, niti kažnjava liječnike u slučaju ranijeg prekida radnog odnosa tako da zdravstvenoj ustanovi vraćaju bruto plaće ili proizvoljno određenu proračunsku osnovicu. Europa nagrađuje i tako motivira liječnike na ostanak u javnom zdravstvu. Premda se naš sustav ne može uspoređivati s američkim jer se u SAD-u svi fakulteti plaćaju, čak niti u SAD-u ne postoji obveza vraćanja bruto plaća.
