piše: dr. med. Katija Ćulav, anesteziologinja, članica HUBOL-a
“Palijativna skrb?! Ahaa, to je ono, briga za starije, umiruće. Uh, depresivno. Zar ti nisi anesteziolog?”
Ne znam broja razgovorima koji su krenuli na ovaj način ili su u nekom trenutku skrenuli u tom smjeru. Da, specijalist sam Anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, bavim se liječenjem boli i Palijativnom medicinom. Uvriježeno je mišljenje da se Palijativna medicina bavi našim starijim i umirućim stanovništvom, međutim istina je puno kompleksnija. Naši su pacijenti, nažalost, svih dobnih skupina, jer ljudi se susreću s teškim, potencijalno neizlječivim bolestima kroz cijeli životni vijek. Tu ne mislim samo na karcinome, već i na neurološke bolesti, autoimune, različite kronične bolesti s kojima ljudi moraju naučiti živjeti. Zamisli nas, dragi čitaoče, kao “plašt zaštite” koji pacijentima i njihovim obiteljima na različite načine nastoji umanjiti patnju. Promatramo osobu kroz sve dijelove ljudskog bića fizički, psihički, socijalni, duhovni. Nastojimo ukloniti ili ublažiti različite simptome koji nastaju kao posljedica razvoja bolesti ili liječenja u suradnji s ostalim sudionicima u skrbi, pružiti psihološku potporu, ojačati pacijenta i osnažiti obitelj kako bi mogla bolje razumjeti svog oboljelog člana i adekvatnije se skrbiti o njemu, pomoći oko ostvarivanja socijalnih prava, posuditi pomagala, bolje ih povezati s ostalim dijelovima zdravstvenog sustava, itd. I sve to poštujući autonomiju pacijenta.
Radi se o drugačijem pristupu liječenju, životu i smrti. Kolijevka modernog hospicijskog pokreta je Engleska, skupina entuzijasta je šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučila reći dosta liječenju pod svaku cijenu, staviti osobu ispred dijagnoze i dati važnost kvaliteti života i pravu na dostojanstvenu smrt. Tako je sve počelo, kada bi liječenje završilo i pacijent više ne bi odgovarao na terapiju nastupala bi Palijativna medicina/skrb i pomogla osobi da mirno ode s ovog svijeta te pomogla obitelji u žalovanju. Vremenom se uočilo kako svojim djelovanjem s namjerom da popravimo kvalitetu života zapravo produžavamo život te je, pod pretpostavkom da bi tako mogli poboljšati rezultate liječenja, Palijativna medicina našla svoje mjesto usporedo s kurativnom medicinom, isprepliću se i jačaju jedna drugu. Kurativa usmjerena na liječenje bolesti, Palijativa na kvalitetu ŽIVOTA. Za pacijente koji ne dobiju bitku s bolesti, za njihove obitelji, a ni za mene nije prihvatljiva rečenica “više ništa ne možemo učiniti”. Uvijek ima nešto što još možeš dati – razumijevanje, smiješak, stisak ruke i odnos povjerenja koji liječi i umiruje. Nakon što prestanu tretmani usmjereni na liječenje bolesti tu smo uz osobu i njegovu obitelj, do samog kraja posvećujemo se tome da čovjek živi najbolje što može u datim okolnostima, a poslije smrti tu smo s bližnjima kroz žalovanje.
Hospicijski pokret je drugačiji način razmišljanja i nije definiran ustanovom iako je ona prijeko potrebna. Ljudi su se od “pamtivijeka” rađali i umirali kod kuće, članovi obitelji bili su svjedoci životnog ciklusa i brinuli jedni o drugima, a onda udaljavanje, separacija, institucije da bi konačno shvatili kako je novi civilizacijski iskorak povratak sebi i zajednici. Kao dio specijalističke palijativne skrbi MPT (mobilni palijativni tim) nastoji donijeti “bolnicu u kuću” oboljelima te osnažiti obitelj, njegovatelje, da nauče kako najbolje brinuti o svojim oboljelima, a na kraju njihovog životnog puta ohrabrujemo njegovatelje da budu uz svoje voljene u njihovom domu uz našu podršku.
Tim trenutno čine doktor specijalista i prvostupnica sestrinstva, te pridruženi koordinator, uglavnom magistre sestrinstva, svi s dodatnom edukacijom iz palijativne skrbi. Ono čemu težimo je ugovaranje proširenog tima koji bi uključivao psihologe/psihijatre, socijalne radnike, duhovnike, ljekarnike, radne terapeute, fizioterapeute… Trenutno nemamo subspecijalizaciju za liječnike ni specijalizaciju za sestre, krovnu instituciju iz koje bi proizlazile smjernice kako bi imali ujednačen palijativni pristup na svim razinama zdravstvene zaštite i u svim dijelovima lijepe naše. Treba jačati skrb u kući, osnažiti bolničke timove, osvještavati o dobrobiti volontiranja, pustiti volontere u bolnice, domove za starije, kao što smo ih uključili u skrb u kući… puno posla nas čeka. I da, nažalost nitko se ne brine o našem zdravlju, a bez zdravih i zadovoljnih pružatelja skrbi možemo se slikati pored grafita “Džaba ste krečili”.
Pitaš se dali je to uopće ostvarivo? Ako mogu drugi ne vidim razloga zašto ne bi mogli i mi, osim ako izaberemo okrenuti glavu na drugu stranu i ne vidjeti tuđu patnju i ne čuti plač. Niti novac nije protuargument, jer ulaganjem u takvu vrstu skrbi dugoročno se štedi, a pritom ostvaruje kvalitetna kontinuirana, sveobuhvatna zdravstvena zaštita. Primijetio si da je to posao za jako puno ljudi, to nije nečiji drugi posao već posao svakog od nas, svi moramo sagledati kako možemo doprinijeti, jer promjena započinje s čovjekom u ogledalu.
I dalje misliš da je depresivno, prebaci focus sa smrti na kvalitetu ŽIVOTA, smrt je sastavni dio životnog ciklusa koji nas neminovno sve čeka u nekom trenutku, to je činjenica, a ono što se može gledati kao “depresivno, pa čak i otužno” je naše odbijanje da se “probudimo” i shvatimo da smo smrtna bića koja su na proputovanju kroz ovu dimenziju. Ne možemo 100% utjecati na ono što će nam se dogoditi na tom putu, ali je 100% naša odgovornost kako ćemo odreagirati na ono što se dogodilo. Vidim nas kao “tvorce duge” – u kišni ljudski dan unesemo tračak sunca i nastane savez, duga. Zahtjevno je, ali izuzetna je to čast i prilika za rast.
Svi bi trebali razmisliti o tome što mogu dati od sebe da doprinesu izlječenju najtežeg nam pacijenta koji se zove “Naše Društvo”. On pati od sve težeg oblika apatije, ta ga nevoljkost vodi u ljutnju koju ne prepoznaje kao najveći otrov nego dopušta da ga polako izjeda. Tješi samog sebe i tapša se po ramenu zbog brze reakcije u skupljanju humanitarne pomoći za pogođene prirodnim katastrofama kao i onima nastalim od “ljudske ruke” gdje god se nalazili u svijetu, pomaže i oboljeloj djeci u tili čas, u tom trenutku je budan. Ali onda, kad adrenalin padne, vraća se svojoj apatiji. Kada osjeti nebrigu za samog sebe, kada se ne osjeća sigurnim “u vlastitoj koži” jer nema nikog da predstavlja sigurnosnu mrežu dok “on” hoda po žici. Mnogi od nas će hodati po toj tankoj žici iznad ponora bar jednom u životu, lijepo je znati da ima netko tko će razvući mrežu dok padaš.
dr. med. Katija Ćulav, spec. anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja
